Poglavlje 2
Kada sav svijet poznaje ljepotu
Original
故有无相生，难易相成，长短相较，高下相倾，音声相和，前后相随。
是以圣人处无为之事，行不言之教；万物作焉而不辞，生而不有，为而不恃，功成而弗居。夫唯弗居，是以不去。
Prijevod
tada se pojavljuje ružnoća;
kada svi poznaju dobro kao dobro,
tada se pojavljuje zlo.
Zato postoje i nepostojanje rađaju jedno drugo,
teškoću i lakoću stvaraju jedno drugo,
duljinu i kratkoću mjere jedno drugo,
visinu i niskoću naginju jedno prema drugom,
glas i tišinu slažu se u sklad,
prednje i stražnje prate jedno drugo.
Zato mudrac čini nečinjeno,
i poučava bez riječi;
bića nastaju bez pridržavanja,
stvara bez posjedovanja,
djeluje bez oslanjanja,
dovršava bez zadržavanja.
Upravo zato što ne zadržava,
ništa nije izgubljeno.
Duboka Refleksija
O čemu je ovo poglavlje?
Ovaj odlomak govori o tome kako suprotni pojmovi postoje samo u odnosu jedni na druge — ljepota i ružnoća, dobro i zlo, prisutnost i odsutnost. Sve u svijetu je međusobno povezano i definisano kroz suprotnost. Mudrac razumije ovu ravnotežu i djeluje bez prisile, ne pridržavajući se plodova svojih djela.
Kako se to odnosi na mene?
Svakodnevno sudimo o ljudima i situacijama — nazivamo ih dobrim ili lošim, lijepim ili ružnim. Ovo poglavlje me podsjeća da su te ocjene relativne i da nametanje tog načina razmišljanja stvara nepotrebnu patnju. Kada prestanemo suditi, sve postaje jednostavnije.
Šta trebam uraditi danas?
Danas ću primijetiti kada sudim o nekome ili nečemu. Kada uhvatim sebe u procjeni, prisjetit ću se da ta procjena postoji samo u odnosu na nešto drugo, i pokušat ću prihvatiti stvari kakve jesu, bez etiketa.
Povezana poglavlja
Moje razmišljanje
Šta vas ovo poglavlje inspiriše? Kako ćete ga primijeniti?